Stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb

Moglo bi se pomisliti da je „prazni prostor“ idealan okvir da se u njega razmjeste izlošci. Međutim, muzeološki program koji su načinili stručnjaci MUO-a, a koji je kanio istaknuti bitne povijesne, umjetničke, materijalne i duhovne vrijednosti odabrane građe, jednostavno nije dopuštao komociju vitrinske distribucije eksponata u obezličenom prostoru.

Arhitekt Marijan Hržić, koji je 1993. preuzeo projektiranje stalnog postava MUO, imajući na umu da prostorni okvir i muzejski predmet moraju biti u određenom suglasju, artikulira arhitektonski pojedine izložbene dvorane i njihovu opremu koristeći elemente jezika dominirajućeg stila. Da bi to postigao, on radi arhitekturu u arhitekturi. Na taj način svaka prostorija zadobiva poseban značaj.

Hržićeva zamisao ne zaustavlja se na namjeri da „prilagođavanjem“ općem habitusu nekog stila postigne zadovoljavajuću harmoniju suodnosa muzejskog predmeta i arhitekture, nego u oplošju formira niše kao svojevrsne okvire koji pojedine izloške izdvajaju i uposebljuju. Modelirajući tako naglašeni arhitektonski reljef u membrani zida, Marijan Hržić istodobno ritmizira i slijedno tomu dinamizira prostor. Pripremajući muzejski predmet za doživljaj, projektant se koristi kromatskim i svjetlosnim efektima podjednako uzimajući u obzir zenitalnu difuznu kao i lokalnu spot-rasvjetu.

Sustav tzv. ugrađenih vitrina također pridonosi integriranju muzejskog predmeta u muzejsku arhitekturu. Ali ovaj projektantov postupak omogućava oživotvorenje i nekih drugih, važnih zahtjeva koji su obvezni za svaki dobro uređeni muzej: maksimalnu zaštićenost izložaka i optimalnu prohodnost prostora stalnog postava.

Muzejske su dvorane projektirane tako da u svojim središnjim zonama nemaju prepreka, što je omogućilo otvaranje kontinuiranih pravaca kretanja posjetitelja. Ove muzejske „staze“ slijede poredak stilsko-morfoloških „postaja“, od gotike do moderne umjetnosti i dizajna.

Zavoji, rampe, raskrižja i odmorišta postavljeni su od strane projektanta tako da omogućuju traženu razvidnost muzejske ekspozicije, njezino spoznavanje i doživljavanja. U rasporedu muzejskih predmeta primijenjen je krupni raster koji ne opterećuje gustinom senzacija suvremenog muzejskog motritelja, ionako opterećenog agresijom slike i zvuka iz modernih medija.

Muzej za umjetnost i obrt tako stvara pretpostavke da bude prihvaćen kao prostor sabranosti i opuštenosti, ali nadasve kao prostor posebnih arhitektonskih značajki u kojemu ni jedan izložak nije tuđica.

Vladimir Maleković , 1995.

Hržićev projekt postava Muzeja za umjetnost i obrt na tragu je suvremenih kretanja. Najbliži je bečkom projektu srodnog muzeja. Međutim, valja naglasiti da je njegov rad bio ograničen stvarnim prostornim kapacitetom zgrade u čije originalno tkivo nije bitno zadirao, poštujući koncept gradnje koju je projektirao Herman Bollé. U zadatim okolnostima, stoga on je izvukao maksimum. Statični niz dvorana dinamizirao je unutarnjim gradnjama. Njihove zidove prostorno je oplemenio pretvarajući plohu u trodimenzionalni prostor. Tako je proširio zadate veličine, nadoknađujući oduzete dijelove dvorana u kojima je dograđivao kulise. Nigdje nije podilazio povijesnoj formi (u smislu njenog ponavljanja) već je koristio suvremeni rječnik arhitektonskog oblikovanja, a pri tom nije doveo u sukob staro i novo. Što više njegov je suvremeni okvir odličan nosač svih predmeta umjetničkog obrta koji su svoje mjesto našli u ovom postavu. Stoga se može reći da je Marijan Hržić dobro odradio ovaj težak zadatak, utrvši put novom promišljanju oblikovanja muzejskog prostora u Hrvatskoj. No, podjednako tako treba naglasiti i odvažnost Vladimira Malekovića kao autora muzeološke koncepcije postava, koji je imao sluha za takav suvremeni projekt.

Vesna Kusin, 1995.