Krematorij i Kenotaf na Gaju urni, Zagreb, 1981.-1985.

Objekt krematorija leži uz samu današnju granicu groblja Mirogoja prema Remetama (uz PTT-toranj na uzvisini uz Remetsku cestu) u autohtonoj i autentičnoj šumi, „bukviku“ „Fučkov jarek“- na osojnoj padini prirodne šumske uvale čiji se blagi šumoviti obronci spuštaju prema sredini ovoga novog grobno-parkovskog atara od cca 20 hektara, što se proteže uz sjeveroistočnu granicu mirogojskoga groblja. Sa sjeverne uzvišice gleda na nj slikovito selo Remete. Time se nastavlja prirodni fenomen Mirogoja i njegova groblja – kao njegova prirodna završna točka: GROBLJE – GAJ URNI.

Jedna je od zanimljivosti užeg smještaja objekta što su mu krovne plohe ispod očišta samog pristupa (glavnog ulaza s Remetske ceste) kazujući otvoreno da autori ne računaju s njegovim punim doživljajem već u startu prilaza, nego se odlučuju za nešto kasnije doživljaje njegove pune arhitekture što je čak i onome koji se spušta prečacem (Staza oproštaja) na nivo njegova prizemlja, hodajući uza sam moćni zid – onemogućeno da ga doživi u totalu, u svoj njegovoj dimenziji.

Atraktivna i, što je istaknuti kao pozitivno, ne odviše monumentalna, sklonija pejzažu – skalinada spušta se do prostranstva platoa Ulazne poljane – centralne točke svih doživljaja, svih senzacija, putova i razlaza. A na bokovima glavne ulazne osi, odnosno spusta, spretno su plasirane funkcionalne kolne rampe za opsluživanje kako samoga terena, tako i gospodarskih sadržaja.

Materijal ziđa je opeka, a podne površine tamni granit! Sve asocira i indicira na kontinuitet, na nastavak moćne arhitekture mirogojskog sklopa. Doživljen skoro iz ptičje perspektive s gornjih prilaznih komunikacija, objekt kultivira ravne krovne površine krovnim zelenilom.

Frano Gotovac, 1985.